'Ordinary People' Vladimira Perišića od svoje premijere na Tjednu kritike u Cannesu ne prestaje intrigirati svojim stilom i sadržajem. Film govori o običnim ljudima koji su u određenim okolnostima sposobni počiniti najgore zločine, a snimljen je kronološki, na prirodnom svjetlu i autentičnim ambijentima s neprofesionalnom glumačkom ekipom. S njegovim smo redateljem porazgovarali o inspiraciji, snimanju i kontroverzama koje je izazvao u dijelu domaćih medija.
Što vas je nadahnulo na snimanje filma?
Želja da kroz proces snimanja filma pokušam pronaći svoj odnos prema nasilju koje se događalo u Jugoslaviji tijekom 90-ih, a koje me nastavilo pratiti i tijekom 2000-ih kroz prizore kakvi su oni iz Guantanama, Abu Graiba itd.
Kako je teklo snimanje? Jeste li imali gotov scenarij ili ste ga razvijali tijekom snimanja? Kakav je bio rad s glumcima?
Imao sam predložak od 28 strana. Prije početka snimanja sam sa svojom ekipom dogovorio da taj predložak ostavimo po strani. Htjeli smo zaista isprobati ono što je bio koncept filma: da nasilje u ratnoj situaciji može biti proizvod sasvim običnih ljudi koji se podvrgavaju autoritetu. Zato sam odlučio odbaciti scenarij i snimati scene redom. Prije svake scene sam naturščicima objašnjavao o čemu se u sceni radi i pitao ih kako bi reagirali, a zatim sam komponirao scene na bazi njihovih odgovora. Film je rezultat tog radnog procesa.
Film je vrlo specifično režiran: s dugim statičnim kadrovima, formalnom kompozicijom i čestim srednjim planovima koji stvaraju distancu od onoga što gledamo. Možete li reći nešto više o tome?
Htio sam izbjeći da se gledatelj nađe u klasičnoj poziciji identifikacije s glavnim protagonistom, što bi, čini mi se, u ovakvom filmu bilo problematično. Želio sam gledatelju ponuditi (ali ne i nametnuti) mogućnost da razmisli u kojoj mjeri može shvatiti egzekutora, kao i da promisli kako bi se on ponašao u sličnoj situaciji.
Možete li objasniti naslov? Je li ironičan? Kako to da ste ga ostavili na engleskom?
Ne, naslov uopće nije ironičan. On određuje spomenuti koncept filma koji smo, kao što sam već rekao, željeli isprobati tijekom snimanja. Na engleskom je jer mi se čini da partikularne fenomene možemo razumjeti samo ako im priđemo kao da su univerzalni.
Koliko je politička situacija bitna za razumijevanje filma? Krije li se iza priče neki konkretni događaj?
Svakako da se iza potrebe bavljenja ovom temom nalazi rat u bivšoj Jugoslaviji. Sumnjam da bih se bavio time da sam odrastao negdje drugdje. Međutim, htio sam iskoristiti fikciju kao eksperimentalni laboratorij u kojem ispitujem ponašanja ljudi u ratnoj situaciji da bih pokušao shvatiti kako dolazi do tako ekstremnog nasilja. Iz toga je proizašao radni proces filma i taj način razmišljanja i rada sastavni je dio onoga što želim podijeliti s publikom.
Kakva je situacija s ratnim filmom u Srbiji? U Hrvatskoj se još uvijek snimaju, iako kod gledatelja postoji otpor prema ratnim temama na filmu.
Nisam htio snimiti film koji bi pripadao žanru ratnog filma. Naprotiv, pokušao sam odbaciti sve ustaljene dramaturške matrice ratnog žanra koje u sebi sadrže značenje (a samim tim i odgovore) kako bih ostavio slobodnog prostora i vremena sebi i gledatelju da postavljamo pitanja na koja nužno ne znamo odgovoriti. U tom se smislu prije radi o uništavanju žanra ratnog filma. Što se gledatelja tiče, uvijek sam skeptičan prema tvrdnjama tipa 'kod gledatelja postoji otpor prema tim i tim temama'. To uvijek vodi jednoj blagoj diktaturi tržišta. Trudim se birati teme koje me plaše ili zabrinjavaju, a tražeći svoj odnos prema njima nastavljam dalje.
Film je prikazan na Tjednu kritike u Cannesu, a u Sarajevu je dobio nagradu za najbolji film. Kakve su bile reakcije domaće javnosti?
Čini mi se pozitivne. Film je također nagrađen na Cinema city festivalu u Novom Sadu.
'Ordinary People' je nakon prikazivanja u Cannesu i Sarajevu izazvao kontroverze u dijelu hrvatskih medija. S jedne strane prozivali su ga zbog političke prošlosti koproducentice Nadežde Perišić, a s druge zbog nespominjanja Slavenke Drakulić prema čijoj je priči snimljen. Možete li komentirati ova dva slučaja?
U cijeloj toj priči jedini je slučaj navedeni dio hrvatskih medija. Diskurs koji koriste novinari tih medija više govori o njima nego o mom filmu i ne osjećam nikakvu potrebu da dodam nešto onome što dovoljno govori samo o sebi.
Jeste li gledali Devićeve i Jurićeve 'Crnce'? Što mislite o filmu?
'Crnce' nažalost nisam gledao. Ono što sam imao prilike pročitati zainteresiralo me je zbog načina na koji su njegovi autori prišli temi i dalo mi želju da ga pogledam.
Zanimljivo je da su se iste godine u regiji pojavila dva filma koja donekle slično govore o ratnim zločinima vlastite države. Kako komentirate tu činjenicu?
Vjerojatno je došlo do dovoljne vremenske distance koja nam omogućava da pokušamo promisliti jedno nasilje kojeg smo bili svjedoci. Volio bih da su ti filmovi vrlo različiti jer se radi o kompleksnom fenomenu čije se razumijevanje ne može iscrpiti samo jednim filmom. Što je veći broj aspekata tog fenomena osvijetljeno, utoliko je i naše razumijevanje veće.
Što očekujete od zagrebačke premijere?
Radoznao sam da čujem reakcije publike.
Razgovarao: Mario Kozina
