Nakon što je izvrsno primljen na festivalima u Puli i Sarajevu, 'Crnci', provokativni film o ratnim zločinima hrvatske vojske na ZFF-u će imati svoju zagrebačku premijeru. S njegovim smo autorima razgovarali o inspiraciji, zajedničkom snimanju i kontroverznoj temi oko koje se gradi priča.

Što vas je inspiriralo na snimanje 'Crnaca'?

Jurić: 2004. godine sam shvatio da imamo odličnu generaciju mladih muških glumaca i da bi s njima i Ivom Gregurevićem bilo dobro napisati priču. A rat je muška priča, barem na površini. I tako smo se odlučili raditi 'Crnce'.

Dević: Jednostavno mi je Zvonimir to ponudio, a meni se činilo da bi moglo biti zabavno i korisno. Vjerojatno i kad mi je suradnja nuđena i kad sam je prihvatio nikome nije padalo na pamet da ćemo zajedno raditi tri godine.
Je li bilo razilaženja u pristupima?

Dević: Do temeljnih, strategijskih razilaženja nije dolazilo, do sitne borbe mikrorješenja jest. Što je normalno i za film korisno.

Jurić: Snimanje je teklo prilično glatko, nekoliko puta smo se sukobili, ali zanimljivo je da je onaj drugi zapravo tvoj postvareni, materijalizirani drugi ja. Kad radiš u dvoje, u suštini imaš nekoga tko utjelovljuje tvoje sumnje, pitanja i odgovore, naravno na svoj različit način. I onda ti je ponekad lakše, a ponekad teže jer više nemaš glasove u svojoj glavi, nego čovjeka preko puta sebe koji naglas govori.

Jeste li u snimanje krenuli s jasno definiranim likovima ili ste ih razvijali tijekom snimanja u suradnji s glumcima?

Jurić: Imali smo čvrst scenarij koji smo tijekom proba i snimanja mijenjali. To je ipak kolektivan posao koji ima upliv gomile ljudi i bilo bi čudno to ne uzimati u obzir.

'Crnci' su mnoge iznenadili referencama na kontroverzni slučaj Garaža. Koliko je izvanfilmska stvarnost važna za razumijevanje filma?

Dević: Ni više ni manje nego u bilo kojem drugom filmu. Problem nastaje kad film ne radiš u centru, nego iz kornera. Izbor što reći, a što ostaviti sa strane strategijska je odluka svakog filma i tu ne bi trebalo biti kompromisa. Nadam se da dok sam živ neću napraviti film kojim ću samog sebe orijentalizirati.

Jurić: Nadam se da nije važna za razumijevanje. Jer jednom kad nestane te specifične izvanfilmske stvarnosti, pitam se hoće li nestati i filma. Cijenim filmove s porukom i jasnim političkim stavom, ali ovaj ga film nema.
Kako ste razvili vizualni identitet filma?

Dević: Da bi se dobio dobar rezultat treba puno razgovarati, a onda kreativcu u kojega imaš povjerenja pustiti slobodu da napravi svoj posao. Taj je dio posla nekako najapstraktniji i dobro je da su polazišne točke slične. Jako sam zadovoljan ne samo rezultatom, nego i načinom kojim smo došli do njega.
Jurić: I Goran i ja volimo nove rumunjske filmove koji su većinom izgrađeni na dugim kadrovima. Riskirat ću sad generalizaciju: u dugim kadrovima dobivaš na istini jer se prostor i vrijeme ne cjepkaju, nego ih puštaš u suživotu. Htjeli smo da tu istinosnu kvalitetu ima i naš film.

Jeste li gledali Perišićev 'Ordinary People'? Kako komentirate činjenicu da su se na najvažnijem regionalnim festivalu našla dva filma koja donekle slično tematiziraju ratne zločine vlastite države?

Dević: Meni je to odličan film. Nema se tu što pametovati, jednostavno su se našla dva filma koja su zadovoljila selekcijske kriterije.

Jurić: Komentiram kao dobru vijest. A film nisam gledao. Gledat ću ga negdje.

Koliko vam je važna nagrada za režiju na festivalu u Puli?

Jurić: Dobiti nagradu u maloj, često slaboj konkurenciji nije vrh svijeta. Ali svaka je nagrada dobra jer barem malo skrene pozornost na tvoj film i možda otvori pokoja vrata više za idući projekt. Ako se već natječeš, nagradu je bolje dobiti nego ne dobiti.

Razgovarao: Mario Kozina